| predgovor | ROBERT MARIĆ OBALA POSKOKA |
| pogovor | |
| uvod | |
| bibliografija | |
|
|
|
PREDGOVORU hrvatskoj književnosti odavno postoje djela koja na seriozan način temeljito tretiraju, između ostalog, i razne nedostatke u svom društvu. Obzirom da taj način skeniranja društva i događanja u njemu, ma koliko bio kvalitetan i obiman, nikad nije bio i sasvim dovoljan, postaje jasnije zašto su se na spisateljskoj sceni Hrvatske morali pojaviti i pisci poput Roberta Marića, pisca koji sve te pojave doživljava i opservira u jednoj drugačijoj ravni literarnog djelovanja. Kao produkt jednog takvog sagledavanja i osjećanja, javlja se i Marićev roman »Obala poskoka« čime se upotpunjuje još jedna važna dimenzija koja je hrvatskoj književnosti velikim dijelom nedostajala. Iako ova knjiga vremenski nije jasno određena, po narastajućem gubitništvu karakterističnom za period tranzicije zemalja bivšeg socijalizma, moglo bi se reći da to ipak jeste. Da pripada djelima našeg doba i da po svemu prati moderni evropski literarni fon. Možda zbog toga žanrovski varira između satire, burleske, ironije, pa čak i parodije, jer Marić i likove i događaje u koje su ti likovi upleteni, iz stvarnosti konstantno seli u imaginaciju, postavlja ih kao poslušne lutke na svoj izmaštani podij ispred krivog ogledala i svakome od njih ponaosob daje uloge u njegovoj igri sa svijetom kome se ruga. To je samo jedan od načina kojim autor nudi čitaocu lepezu raznih mogućnosti razumijevanja i doživljavanja ovog djela. Na prvi mah može se reći da su u »Obali poskoka« svi, i likovi i događaji krivi i uvrnuti u raznim pravcima i u raznim dimenzijama, da su nejasni i neprepoznatljivi, ali to je samo privid. Nakon studioznijeg iščitavanja da se zaključiti da ovaj roman, i pored prisutnog razgolićivanja i vulgariziranja nekih individualnih i društvenih mana, ima karakter daleko surovijeg štiva, jer se Marićevi likovi u svijesti čitaoca nenametljivo i lako transformiraju u likove njima poznatih ljudi, njihovih šefova, partijskih i političkih vođa, poznatih tajkuna. Samim tim autor nudi čitaocu mogućnost da u višestrukoj ekspoziciji svede svoj privatni tragični saldo za svakoga od njih. Da na valjan način iznutra sagleda inventar života onih ljudi o kojima do jučer nije smio na glas ni da misli. Ova knjiga može se odrediti i kao psihološki roman koji je po tonu prenapregnut, ponekad i svađalački, ali se nerijetko svojom senzibilnošću spušta i u predjele intimističke nirvane da bi upravo tamo njegovi junaci okusili draž spisateljske zrelosti i umijeća . Međutim ti isti junaci mnogo češće, i, reklo bi se - naglo i buntovno, prepuni nezadovoljstva i poriva za ličnim dokazivanjem i osvetom, odlaze u suprotnost da bi svoju vitalnost i energiju do maksimuma ispoljili u neslaganju sa svim i svakim pa i sa samima sobom. “Obala poskoka” je knjiga u kojoj dominira podvojenost, knjiga u kojoj se jaz među ljudima, među “snalažljivima” i onima koji to manje jesu, naglo širi, uvećava se do neslućenih razmjera, te u njegovom grotlu začas nestaju prijateljstva, rodbinska ljubav i nekadašnja sentimentalnost. Obzirom na Marićevo višeslojno i višedimenzionalno kazivanje o aktuelnom poniranju i povremenom izranjanju iz potpunog haosa, kako materijalnog tako i moralnog, ne samo pojedinca već i društava u cjelini, ova knjiga zaslužuje izuzetno strpljivog i pažljivog čitaoca. To i zbog toga što ovaj roman svojom senzibilnošću i svojom osobenom pokretačkom snagom misli, zahtijeva posebnu analizu sa preciznom distinkcijom prema, s jedne strane, onom što je u velikoj mjeri zajedničko za sva književna djela ovakvog i sličnog žanra, i s druge strane, prema onom što je novo, a samim tim i neočekivano, i što je na neki način iznenada probilo ispod dosadašnjih, manje više ustajalih, slojeva poetike kojoj su predugo robavali i značajni hrvatski pisci. I pored mjestimične slatkorječivosti, i pored toga što ova knjiga u cjelini ne remeti suvremene zahtjeve proze, pojedini su njeni pasusi krcati bujnih, asocijativnih spletova i neminovno daju opor okus cijelom romanu. Razlog tome je i taj što je njegova glavna tematska nit faktički istrgnuta iz stvarnosti, iz miljea njegovog mjesta-gradića-državice, iz njegovog EGA i iz njegove stroge retorike. Na osnovu svega toga smatram da je ovaj roman veoma zanimljivo i u svakom pogledu vrijedno štivo. Štivo koje treba i čitati i izučavati ga. Vujica Ognjenović, pisacPOGOVORNadpojedinačno - protivno ništavilu i nitkovstvu
“Početak Europe su, kaže Weber, Termopili, gdje je malena vojska od nekoliko ljudi zaustavila perzijskog kolosa i pala, ali je grčka sloboda obranjena.(…) Ono što se danas doga?a, obrnuti su Termopili. Pretežna većina čovječanstva bi, da samo može za kakav dobar novac, za puki i goli život, bio on ma kako sramotno ropstvo, prodala slavu slobode. Zajedno sa svojom, naravno i slobodu drugih. Ako se čovjekov život odvoji od fiksne točke, raspada se i kržlja. U onom trenutku povijesti kada je europski čovjek izdao svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode došao je aparat. Na mjesto termopilske egzistencije došao je nitko. Današnji činovnički i tehnokratski aparat, vlast i rad i privatni život, ili potpuna preobrazba načina života aparatom, mogu se razumjeti samo ako čovjek zna da su nastali po cijenu izdaje slobode i da je ta prodaja slobode stoljećima tekla i teče, i ako zna da je protiv toga sada već, i na Istoku i na Zapadu podjednako, veliki dio čovječanstva prestao protestirati. U nitkovstvu čovjek je prisiljen iz dana u dan napuštati sve više svoj biološki bitak, a s tim se nitkovstvom sada već i zadovoljno miri. Onaj tko za ono više od života daje život, slobodan je, tko to ne čini, isprva je rob, zatim nitko.” Béla Hamvas
Čitatelj Obale , kada je već stigao do pogovora, riješio se usput, pouzdano znamo, svake konvencije o tekstu, piscu i čitatelju. Stoga neće doživjeti neobičnim ni poduži citat Béle Hamvasa u tekstu koji bi trebao poslužiti kao pogovor. Pogovor pak, posljednja zapisana riječ u koricama nečijega djela, dramatična je stvar: pisac nas, nakon njegova i samo njemu znana napora stvaranja – pušta staviti punctum na svijet u kojemu je boravio sam samcat i o kome – osim onoga što je djelom rekao – ne može ništa više reći. Uzda se u nas, pred- i po- govarače kao u svojevrsne pre- govarače s publikom. Nezahvalna zadaća! Zato sam, pišući pogovor Obali poskoka , potražila oslonac pod kabanicom umnosti Béle Hamvasa, jednoga – kažu – od najumnijih Europljana 20. stoljeća. Pomislila sam da zapravo nakon Hamvaseva ekspozea “o pravu na sramotu protestiranja protiv totalnog nitkovstva”, (A tko bi imao više prava tako govoriti od jednoga uznika totalitarnog sustava!), o Robertovu djelu ništa više ne treba ni reći. Čak i poveznica sudbina dvojice autora ima izvjesnu simboliku (erudit – sustav ga isključuje – on i s margina uspijeva stvarati i nazivati stvari njihovim pravim imenom). Ipak, pogovorna simbolika bez subjekta, nije dovoljna. Ne ni za pisca ovih dubina, niti za prijatelja. Čitajući Obalu , Čitatelju, ne dajte se uloviti u piščeve mreže prvih slojeva značenja! Zapravo, ovoga pisca, i inače tako čitajte – ništa nije onakvim kakvim vam pisac pokazuje u prvoj slici. Riječ je o piscu Kirki – nema prepreke i varke koju neće upotrijebiti protiv vas, istodobno vas mameći. U dubini svoga stvaralačkog otoka krije blaga, ali ne zavaravajte se – rijetki će stići do pravih vrijednosti. Robert Marić u jednome djelu provest će vas galerijom svih stvarnih, životnih apsurda – ničega neće nedostajati. Ni jedan njegov lik, situacija ili čin nisu smiješni, humoristični. Oni su groteska, grč, katatoni vrisak kojega samo naslućujete, povremeno osvijetljeni svetkovinama vatri koje ne obavljaju do kraja svoju katarzičnu svrhu. U dubini djela je psihoza male sredine, ustajala, nemoćna se pročistiti, pa glibi u “nitkovstvo: indolenciju – prešućivanje – ušutkavanje”! Mala sredina je globalan fenomen – pisac joj doskače pružajući joj zrcalnu sliku kanalima globalnih komunikacija. Dakako, i sebe pritom zahvaća, ali samo nadpojedinačno. No, svejedno je ulovljen i to priznaje. Čitatelju, knjiga koju čitate prešutljiva je da ne bi bila opasna! Ona vrije bez ključanja. Ako ste, čitajući je, čuli ikakav zvuk, zavedeni ste. Vratite se i čitajte je do potpune tišine. Onda stanite govoriti o bližnjemu kao da po prvi put učite samoglasnike. Vesna Stanković Benak B I B L I O G R A F I J A R
O B E R T M A R I Ć
|
|
