| predgovor | ROBERT MARIĆ PRAZNINE |
| pogovor | |
| uvod | |
| on-line dio romana | |
| bibliografija | |
|
|
|
P R E D G O V O R Zbunjeni četrdesetogodišnjak
koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak,
osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku
o “Prazninama” Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato
jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija
spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se
u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj
u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni
pokretač ovog njegovog djela. Mr.sc.
Srđa Orbanić P O G O V O R “Praznine”
Roberta Marića smiju se, uvjetno, shvatiti kao roman struje podsvijesti,
što znači da se tu čitatelju nameće zadatak istraživača podzemnih
i podvodnih krhotina, a zatim i prevoditelja na životnu jezičnost
koja komunicira s prividno nebitnom faktografijom. Pisac je, doduše,
neumoljivo vezan uz život, i to uz svoj, viđen iznutra, i uz tuđe,
promatrane s povlašteine margine. Ali on poduzima sve ne bi li se
odupro zadanim pojedinostima i natjerao ih na podrugljivu autometaforu.
Na dnu te naslage naziru se svakidašnje banalnosti kao simptomi
besmisla i sveopće nemoći, ali nigdje nema ni traga svakidašnjoj,
banalnoj tuzi i jeftinomu nezadovoljstvu. Kao da nad cijelim tim
sustavom vlada nadmoćan osjećaj otkrivača koji je izmislio spasonosnu
doskočicu pa joj se i sam dobrovoljno, možda čak i rado podredio,
na taj način oslobođen briga gubitnika. Život koji polagano klizi
mrtvim kolosijekom pretvara se u duhovitu igru skrivača i odriče
se dramatičnih motiva s ciljem suprotstavljanja medijskim navikama.
Onima koji zapomažu od dosade i razjapljenih ustiju očekuju egzotične
zalogaje, odnosno mrvice. Dr. Anatolij Kudrjavcev B I B L I O G R A F I J A R
O B E R T M A R I Ć
recenzije
Hrvatska proza Drukčiji poredak stvari Robert Marić, Praznine, Libro, Pula, 2003. Roman o zbunjenom četrdesetogodišnjaku koji misli da je tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak a osjeća se kao šezdesetogodišnjak, ukratko, roman je o egzistencijalnoj krizi koja proizlazi iz nemogućnosti, ali i nedostatka želje glavnog lika za prilagodbom u društvu koje ga okružuje. Suvremeni antijunak Praznina (u kojem prepoznajemo pisca sama), razapet je između uloge supruga i oca i vlastitih umjetničkih htijenja. Smatrajući da svaki učinjeni kompromis spram očekivanja iz njegove okoline (primjerice, stalno zaposlenje) guši njegovu stvaralačku individualnost, nastoji zadržati svoju neprilagođenost, istodobno znajući da opravdanje i razloge za to ne može shvatiti nitko osim njega sama. Svjestan bezizlaznosti svoga položaja, u kojemu nijedno rješenje ne može biti ispravno, pisac situaciju u kojoj se nalazi pretvara u materijal za beskompromisno ironijsko i autoironijsko seciranje. Bijeg u vlastitu svijest Prvi sloj romana slika je života sastavljena od niza napornih banalnosti u kojima lik nalazi potvrdu besmislenosti vlastita stanja. Stoga on odlučuje razini svakodnevice pripadati tek fizički i onoliko koliko je to doista nužno, izgradivši unutar vlastite psihe svijet u kojem prebiva većinu vremena, između kratkotrajnih povrataka u zbilji izazvanih zahtjevima i potrebama njegove male kćeri, jedinoga donekle čvrsta uporišta u njegovu životu. Svjesno se izolirajući od vanjskog i normalnog svijeta, unutar zaštićena prostora vlastite subjektivnosti praznine ispunjava neumornim analizama stanja kroz koja prolazi, pokoravajući se jedino smjerovima strujanja vlastitih misli. Svako novo suočavanje sa stvarnošću u njemu će pojačavati osjećaj nezadovoljstva, koji u njegovu unutarnjem svijetu biva pretočen u neprestane misaone borbe u kojima raskrinkava licemjerje Društva. Ljut i ciničan spram svijeta istodobno je svjestan i toga da tom istom svijetu neumoljivo i nepromjenjivo pripada (na što ga podsjeća svaki ženin prigovor i svako pitanje njegove kćeri). On zna da na vanjskoj, objektivnoj razini ni iz jedne od svojih borbi ne može i nikada neće moći izaći kao pobjednik, pa sav patos pretvara u podrugljivost — spram svijeta, ali i spram sama sebe. Ni izbliza ne pokušavajući u općem besmislu, koji neprestano doživljava na vlastitoj koži i iznosi kroz bujice nepovezanih misli, pronaći suvisli odgovor ili smisao, preostaje mu samo ironija kao način odnošenja spram svijeta i borbe s Velikim Divom, u čijem se snu ionako sve to događa, kako to tumači njegova kći. Dijagnoza sveopće ludosti Kako se u toj potrazi za istinom i iskrenošću izolacija u vlastitu svijest ne pokazuje dostatnom, Marić otvara još jedan sloj romana koji pratimo usporedno s prvim, i smješta lik u fizičku izolaciju — prostor umobolnice, mjesto za one koji odskaču od konvencionalnog poimanja normalnog, ali i mjesto gdje, paradoksalno, u neslobodi bolničkog prostora on dobiva slobodu izricanja stajališta. Svi unutrašnji obračuni koji u svakodnevnom okruženju ne izlaze na vidjelo, jer lik zapravo nema dovoljno hrabrosti otvoreno govoriti i suočavati se s okolinom, realiziraju se tek ovdje, a supostavljanje dvaju svjetova vidljivo je i u kontrastu između unutarnjega monologa koji dominira u prikazu svakidašnjice i dijaloga koje glavni lik vodi sa svojim psihijatrom tijekom terapije u bolnici. No, autoironično smještanje sebe u prostor ludnice, gdje je njegov životni nazor zaštićen od osude okolnog svijeta, piscu služi i kao svojevrstan kritički komentar o istom tom svijetu. Naime, na mjestu stroge odijeljenosti normalnih (liječnika i osoblja) od nenormalnih (bolesnika) neočekivano se pojavljuje drukčiji poredak stvari: razgovore s psihijatrom nadzire i vodi pacijent, a liječnik je i sâm, kako bi mogao funkcionirati, prisiljen uzimati tablete. Dosljedno provodeći ideju o tabletiranom svijetu u kojem se liječe i oni koji liječe, i koji uz to zapravo i nemaju pravog odgovora na pitanje što jest normalno, a što nije, Marić odnos normalno-nenormalno dovodi do apsurda i, dokazujući kako se govor o njemu može svesti jedino na pitanje što jest ili nije društveno prihvatljivo, dijagnosticira ludost — cijelomu svijetu. Forsiranje besmisla Boreći se s paradoksima vlastita života, glavni junak nerijetko će nailaziti na pitanja koja nam zvuče toliko poznato (i koja smo ostavili iza sebe, negdje u adolescentskom razdoblju života, prije no što smo se počeli prilagođavati) da na njih odmahujemo rukom shvaćajući svu uzaludnost i besmislenost bavljenja njima. Upravo se za tu besmislenost hvata pisac, iznova postavljajući ta životna pitanja koja su se na putu od filozofskih promišljanja do kolokvijalnih razgovora već izlizala i trivijalizirala do te mjere da ih više i ne prepoznajemo kao relevantna. Sve ono o čemu njegov lik razmišlja pripada u taj opseg, i ponekad nam se teme kojih se dotiče čine doista odveć općenitima, pa i djetinjastima. I taj je dojam točan, no ne treba ni u jednom trenutku zaboraviti da Marić piše itekako osviješteno, i teško bi bilo povjerovati da i sâm nije svjestan trivijalnosti nekih tema kojih se dotiče, stoga njihovu funkciju valja vidjeti u prinosu autentičnosti prikaza svijesti lika, ne i u pokušaju davanja smislenih odgovora. Približavajući se svojim obilježjima romanu struje svijesti, ovaj roman težište će stavljati na misao, odnosno rečenicu, kojom Marić prilično suvereno vlada. Prilično — zato jer taj dojam ipak kvare poneke rečenice koje kao da su izmaknule piščevoj kontroli i djeluju pomalo pretjerano ili nisu daleko od banalnih dosjetki. Ustrajavanje na odsutnosti smisla, kao i ideja nužnosti protivljenja konvencijama kako bi se doprlo do istine, odražava se i na formalnoj razini romana — u tretmanu jezika, koji Marić raščlanjuje poigravajući se s njegovim pravilima i funkcijama, u igri s očekivanjem čitatelja, kao i u mnoštvu autoreferencijalnih opaski i komentara. Svi ti postupci, dakako, nisu ništa novo u književnosti, no oni su ovdje s razlogom i posve se uklapaju u opći ironijski ton i namjere romana. Zabavan, sarkastičan, ali i vrlo ozbiljan, ovaj roman sažima paradokse suvremenoga življenja u jedno, bilježeći individualnu sudbinu koja se istodobno pokazuje paradigmatskom i u kojoj se svaki čitatelj, barem malim dijelom, može prepoznati. Ljubica Anđelković
Put u ludilo kroz tretman koji bi pacijenta (stručnjaci bi danas rekli korisnika) trebao pokušati spasiti mraka u koji tone – tema je omana »Praznine« Roberta Marića, koji se posljednjih godina pokazuje kao vrlo plodan autor različitih književnih forma. Roman » Praznine « jedna je od tri Marićeve knjige objavljene prošle godine (uz knjigu za djecu »Dalmatinko« objavio je i roman »Bez kolesterola«), a roman se prethodno pojavio i na Internetu. »Praznine« pokazuju mnoge i različite interese autora koji ponajprije ne robuje formama. Roman ispričan kroz određen broj psihijatarskih seansi može funkcionirati i kao jednako određen broj priča s istim glavnim junakom. Naravno, fragmentarnost priča u romanu je popunjena kontinuitetom retrospektivnih sjećanja u funkciji razgovora sa stručnom osobom. Kako to često i biva u životu, pacijent otvara sve ventile svojih suzdržavanih osjećaja vežući ih uz zbivanja i promišljanja, meandrirajući tijekovima svijesti i podsvijesti, gubeći se u rukavcima, tj. raspravama na razne teme koje ga kao isfiksiranu osobnost i talentiranog pojedinca odvode u sasvim određeni asocijativni niz. U tome nizu on dodiruje, a time i iskušava neke druge forme i njihovo funkcioniranje u romanu. Ponajprije se to odnosi na mogućnosti tzv. grafičke poezije i njezina kreiranja grafičkih odmora (predaha) proze, korištenje crteža kao potpore onomu o čemu piše, ali i onomu o čemu govori, pa bi i ilustracije mogle biti ponuđene (u kontekstu romana » Praznine « psihijatru) na uvid i iščitavanje. Autor se i sam oglašava napominjući ponešto o zahvatima u djelo i stvaralački čin, što u slučaju glavnoga junaka, novina i književnika djeluje najčešće vrlo prirodno i uspješno. Ipak, sve to zvuči pomalo odsutno od romana »Praznine«, jer autor ponajprije i temom koja bi prije rastužila čitatelja želi ponuditi štivo u kojem od zabave kroz humor do ironiziranja i cinizma nudi lepezu mogućnosti o tome kako i teške teme mogu biti izvor duhovitosti. Kako je djelo ispričano u formi prvoga lica – jer kako drukčije predočiti seansu – Marićev junak drži pozornost čitatelja upravo tim izravnim govorom i slikovitošću koju u njega uspijeva ugraditi. Nisu sve njegove igre s jezikom i smislom autentične, možda i prečesto ponavlja uspješne formule do kojih je došao u svojim istraživanjima apsurdnosti ljudskih čina i govora, često se utječući i šabloniziranim tzv. istinama o nekim stvarima, ali on se zaista drži blizine veselijih mogućnosti svijeta koji bi mnogim autorima bio tek izazov za puste sumorne stranice pravljenja bolesnika od čitatelja. Svoga junaka i njegova suputnika Dadu Marić ne odvodi u posvemašnje ludilo i samoubojstvo, što je očekivani rasplet ispričanog života, ali on isto tako zna da izlječenja nema. Živi su pomireni s ludilom svijeta pa je i one senzibilnije važno izluditi dovoljno da bi bili otporni na život. Da bi u njemu opstali. » Praznine « iz naslova posvuda su i mogu biti dobar predah da bi se izdržalo. U ludilu i/ili u životu. Grozdana Cvitan |
|
