ISBN 953-6966-05-0

na vrh

BILJEŠKA O PISCU

Ljubica Šego rođena je 1948. godine u Sinju u srcu Dalmatinske zagore. Profesorica je komparativne književnosti i francuskog jezika. Živi u Bregani, a radi u XII. gimnaziji u Zagrebu. Objavila je zbirku pjesama „Grozdje ljubavi“.
Ruža vjetrova druga joj je zbirka pjesama.
U pripremi za tisak ima zbirku ljubavnih pjesama na francuskom i hrvatskom jeziku kao i knjigu eseja.
Njene pjesme rasute su po književnim zbornicima: Pri svetem Mihalu-zborniku samoborskih pjesnika, Susret riječi-Bedekovčina, Naša riječ-zbornik udruge umjetnika August Šenoa i dr. Dobitnica je nagrade za pjesmu Ferata u čakavskom dijalektu na Susretu riječi-Bedekovčina 1998., a Briškula, Glad , U špade i kupe objavljene su u zborniku Susret riječ-Bedekovčina. Član je Književnog razreda Matice hrvatske Samobor, udruga umjetnika August Šenoa i Vjekoslav Majer u Zagrebu. Javno je nastupala u Međimurju u organizaciji Hrvatskog sabora kulture.
Prevela je s hrvatskog na francuski jezik deset hrvatskih haiku pjesnika i sto njihovih haiku pjesama u svjetskoj haiku poeziji bez granica objavljenoj u Kanadi. Za ovaj prijevod pohvaljena je u uvodnom dijelu antologije. Ovi prijevodi mogu se naći također na Internetu. Također je prevela francuske drame i anti-drame (Hugo, Claudel, Ionesco, Adamov), a prijevodi su fragmentarno objavljeni u časopisu „Kazalište“ u Osijeku.
Njena pjesma Gnizdo pjesma je mjeseca siječnja 2002. na www.konture.com. S ovom pjesmom predstavlja hrvatsku suvremenu poeziju, zajedno sa još pet pjesnika, u talijanskom ogranku UNESCO-a u Rimu. Možete je također naći na
www.unesco.it/poesia/babele/poesia_autori/sego.htm.
Također na www.konture.com predstavljena je s izborom čakavske poezije. Na internetu u www.poezijaonline objavljuje pjesme i ima rubriku Recenzije. Njene pjesme često se čitaju u emisiji Razgovor s poezijom na radio-Sljemenu u Zagrebu.
Lektor je i korektor hrvatskog jezika. Uspješno vodi književne večeri i promocije u Zagrebu, Samoboru, a i u drugim
gradovima (Čakovec, Rijeka). Piše književne kritike, eseje i recenzije profesionalno i nadahnuto. Upravo započinje pisati svoj prvi roman, te se tako vraća svojim književnim
počecima kada je pisala prozu (časopisi Alkar, Cetinski glasnik, Kamičak u rodnom Sinju).

e-mail: ljubica.sego@zg.hinet.hr

navrh

BILJEŠKA UREDNIKA

Jedan od tipičnih elemenata mediteranskog folklora jest fenomen «tarantate», magijskog liječenja bajanjem opsjednutih žena, kažu uslijed ugriza pauka. Bajalice koje pritom koriste temelje se na opsesivnom repetitivnim ritmičkim i leksičkim obrascima koji u opsjednute uzrokuju trans i iscijeljenje. Ovu etnografsku reminiscenciju navodim stoga što sam čitajući ovu zbirku Ljubice Šego u njenim pjesmama iščitao iste takve ritmičke i leksičke obrasce.
Tri su temeljna konstitutivna elementa autoričina stihovanja: redundancija, tautologija i fraktura stiha. Redundancija se ostvaruje posebice na prozodijskoj ravni i ima iznimno zanimljive paralingvističke učinke, vrlo slične onima u pjesmama Joška Božanića. Tautologija, najčešće u obliku ponavljanja leksičkih jedinica i njihove serijalizacije, ima pak za ishod semantički decalage, značenjski pomak koji, osim što implicitno problematizira odnos označitelja i označenog, pročišćava pjesnički izričaj od naslaga društvenih konvencija. Razlomljeni stih formalni je okvir unutar kojeg se dva navedena kompozicijska načela procesuiraju i koji shodno tome predstavlja ravan njihove interakcije i konvergencije. Stilistički učinci koje primjenom triju navedenih konstitutivnih elemenata Ljubica Šego postiže vraćaju me na početak bilješke jer ću ih definirati pojmom primordijalnosti, iskonskosti. Radi se, dakle, o jednom primordijalnom, iskonskom načinu versifikacije, usko povezane s tvarnošću ljudskog glasa, s onim što jedan od ponajboljih suvremenih talijanskih pjesnika, Franco Loi, u svojim književno-kritičkim ogledima definira kao phoné.
Prvi, najdublji i gotovo nesvjesni doživljaj pri iščitavanju ove zbirke rađa se na foničkoj razini, dakle, na razini koja prethodi značenju, na kojoj je glas glazba i još nije postao govor odnosno jezik. Ta mantrička dimenzija poezije prožima cijelu ovu zbirku i gotovo da ukida granice između pojedinih pjesama, pretvarajući je u jednu neprekinutu nisku ritmičko-melodijskih varijacija nalik jazz-improvizaciji. Kad se potom glas pretvori u jezik, tj. u trenutku geneze značenja i pjesničkog znaka, on je do te mjere uvjetovan onime što mu prethodi da nužno dovodi do promjene fenomenološke razine percepcije svijeta u čitatelja, što je po mojem mišljenju cilj koji si je pjesnikinja početno postavila: povratak činjeničnoj iskustvenosti stvarnosti, jer samo ta iskustvenost može nanovo uspostaviti zajedništvo pjesnika i publike, pjesništvo kao kolektivni čin podizanja pogleda ka zvijezdama. Ta je mediteranska koralnost i polifonija sveprisutna u «Ruži vjetrova» i vraća čitatelja u dob dječje nevinosti i doba ljudske naivnosti, u vrijeme u kojem je riječ tvar, stvar i čin.
Mr.sc. Srđa Orbanić

Poeme u zbirci Ruža vjetrova imaju snagu koja um i srce «zarobljuje» u ćelije ljubavi, one su bajka koju se ne želi napustiti, one su adut s kojim se ne može izgubiti. Njihova impresivna liričnost osjetilna je gotovo do opipljivosti, a stihovanje teče bez naprezanja i ulijeva se u čitateljevu dušu postajući njegovom sub-dušom, pa tako pjesnikinja i čitatelj postaju jedno, izvor za izvor, ljepota za ljepotu. Takav spoj, ili bolje rečeno spajanje, može ostvariti onaj tko nije omeđen ogradama voljenja, onaj tko osjeća kucavicu svijeta u sebi i oko sebe i kojem intelektualni credo nije pojeo naravnost ljudskog. U ovom slučaju sve rečeno objedinjeno je u ženi, pjesnikinji Ljubici Šego, koja pjeva čistu ljubav i svoje srce uranja duboko u svaku inspirativnu temu znalački gradeći poeme koje zanose progovorenom istinom i navode nas na preispitivanje samih sebe u ljudskim vrijednostima (iz pogovora).
Pjesnikinja Blanka Supan

U jednoj razvikanoj knjizi u nas razvikane svjetske spisateljice postoji maleni ulomak u kome glavna junakinja promišlja svoju sreću predočujuć je slikom
bezbrižne šetnje s voljenom osobom rukom pod ruku nekim mirnim pejsažem kao vrhunac najskrivenijih želja nakon tegobnih događaja u životu kojim je
nezadovoljna. Kao bolni krik, koji se čuje ne jednom sa stranica Ruže vjetrova, druge Ljubičine zbirke pjesama, nikad više šotobraco, eksplicitan ili pritajen je
vapaj za onima koji su joj bili odani, bili joj potpora, utjeha, oslonac i ljubav. Cijela nova potresna ispovijedna zbirka, gotovo kao i ranija (Grozdje ljubavi), ustvari je jedna jedina velika lirska pjesma, kakve su uostalom kod nje i najčesće, kojom je Ljubica još dalje, dublje i sveobuhvatnije izgrebla svaki dio svoje duše da bi emajlirala ljubav. Ljubav mora postati stvarateljicom, njoj je svrha da daruje, okuplja, osniva, čeliči i s tim ciljem nastavlja općeljudsku bitku, služeći se gotovo nemogućim dozivanjima onog izgubljenog-najvrjednijeg i danonoćnim prevladavanjima sveukupne tragike življenja.
Ruža vjetrova, to je subjekt na vjetrometini, posred nijemih stijena, usamljena, od nikog uslišana princeza u bijelome, šibana slapovitim vjetrom na ledu i hladnoći, istina ponekad u prelijepu pejsažu zavičajnog ishodišta ili ponovo pronađenog arkadijskog samoborskog kraja, ali ona plače, viče, zove i rasipa svoju ljubav, kao ranjeni slavuj krvari srcem svojim na trnu i pjeva pjesme svoje egzistencije, rastvarajući davne slike ili komponirajući nove, rješavajući konflikte bajkom, tražeći zemaljski raj u zavičaju ili oko sebe, ne bi li se pregrmilo i potisnulo sjećanje na toplo gnijezdo, na dom, na neprisutno počelo stvaranja. Gnijezdo, nukleus, koje se nalazi u naslovnoj pjesmi, ali prikriveno egzistira i u drugim pjesmama, žuđeni je cilj i radosni kraj duga puta kad prođe oluja i zlo i kad se pjesma ori punoga srca. (iz eseja «Šotobraco»).
Zlata Bujan-Kovačević, prof.

na vrh