NASLOVNICANAGRADEINTERVJUIBIOGRAFIJANARUDŽBENICALINKOVI
  • O ROMANU
  • BILJESKA UREDNIKA
  • RECENZIJE
I NEBO JE ZA LJUDE - I ovaj najnoviji roman Dražana Gunjače dosljedno je na crti njegova dosadašnjeg književnoga stvaralaštva, no ovaj put smještajući svoj prepoznatljivi romaneskni svijet u novi – gastarbajterski – milje, dajući mu nova kontekstualna obilježja.

I ovaj najnoviji roman Dražana Gunjače dosljedno je na crti njegova dosadašnjeg književnoga stvaralaštva, no ovaj put smještajući svoj prepoznatljivi romaneskni svijet u novi – gastarbajterski – milje, dajući mu nova kontekstualna obilježja. Sve su značajke Gunjačina pripovjedačkog modusa i ovdje prisutne, ali su u ovom romanu doživjele znakovitu transformaciju: pomičući se više u prošlost, Gunjača se odmiče od temeljne odrednice svojeg dosadašnjeg stvaralaštva – uske povezanosti s epohalnim balkanskim prevratom s kraja tisućljeća – i pokazuje, ispitujući samoga sebe – kako njegovo poimanje ljudske sudbine nije posljedica tih epohalnih događaja, već jednog osebujnog svjetonazora u kojemu se prožimaju tradicijsko i suvremeno, zavičajno i univerzalno, individualno i kolektivno.

Roman započinje – paradoksalno – u trenutku smrti glavnog junaka, koji svome (napuštenom) sinu povjerava pisma i dnevničke bilješke u njegovu posjedu ne bi li mu time omogućio da shvati razloge i okolnosti njegova i svoga životnoga puta. Na taj način sin od lika u romanu postaje pripovjedač koji si daje odnosno prihvaća zadaću da pokuša kroz tu odmaknutu točku gledišta pripovjedača (ali, naravno, ne sveznajućeg) razumjeti i upoznati oca neznanca kroz neizravna svjedočenja očevih prijatelja - dionika njegovog egzistencijalnog iskustva.

Time započinje put pripovjedačeve gorke spoznaje koji na kraju dovodi do katarze, do bolnog razumijevanja i prihvaćanja. Na tom obratu odnosa između pripovjedača i njegova književnog junaka Gunjača gradi strukturu ovog romana: iz svake pripovjedačeve riječi progovara zapravo otac, očituje se njegov svijet i njegovo vrijeme, neki drugi svijet i neko drugo vrijeme, možda svijet i vrijeme koji su pripovjedačev nedostižni ideal. Jer, taj je svijet napučen ljudima koji se, unatoč svim svojim pogreškama, grijesima i nedostatcima, rukovode temeljnim ljudskim vrijednostima, onim vrijednostima na kojima počiva svaka ljudska zajednica i svako ljudsko zajedništvo.

«Izmještajući» svoje likove izvan njihovog «prirodnog» okružja i «izolirajući» ih u gastarbajtersku Njemačku, Gunjača ih lišava tereta korijena, oslobađa ih od spona kolektivne svijesti i pamćenja, skida s njih površinske slojeve povijesne i socio-kulturne determiniranosti. Sve se svodi na njihovu ljudsku suštinu, na emocionalnu srž koja ih čini ljudskim bićima.

Iz te redukcije na arhetipsku ljudskost izranja splet dinamičnih veza i odnosa likova koji su na manifestnoj razini aktanti, dok su na dubljoj, latentnoj razini zapravo utjelovljenje fragmenata pripovjedačevog jastva: ovaj je roman stoga moguće protumačiti i kao psihoterapijsku seansu u pokušaju rekompozicije pripovjedačevog osobnog identiteta, osvještavanja (zaludnosti) njegove podsvjesne potrage za izgubljenim vremenom i svijetom.

Zato i ne čudi Gunjačin radikalan pesimističan stav, nepovjerenje spram čovjekove kobi (koja je, poslovično, uvijek zla) i mogućnosti da joj se odupremo: koliko god se čovjek trudio, nešto – isprva naizgled beznačajno, uvijek pođe po zlu i dovodi do posljedica koje su sve samo ne beznačajne.

Taj stalni osjećaj čovjekove prepuštenosti slučaju, kocki, Gunjača znalački provlači kao nevidljivu ali sveprisutnu potku kroz cijeli tekst. Čak i u trenutcima prevladavajućeg humora, čija je svrha – pored ostalog – i ublažavanje tog sumornog osjećaja, on ne nestaje, čeka u prikrajku kako bi se opet nametnuo kao dominanta, upravo u trenutku kad pomislimo da izlaz možda postoji. Jer, kako sam Gunjača kaže, nastavljamo umirati i u raju.

Da bi takvo strukturiranje misaonog podteksta moglo funkcionirati na razini piščeve kooperativnosti sa čitateljem, Gunjača odabire niz stilskih postupaka koji njegovo pismo čine živim, vrcavim, iskričavim. Pretežito oslanjanje na dijalošku formu pruža mu mogućnost da se poigrava izražajnim registrima, jezičnom dijatopikom i dijastratikom, leksikom…, a to u ekonomiji teksta ima za ishod jezgrovitost, ali ne na uštrb cjelovitosti, zdravorazumsku, ponekad paradoksalnu, gnomičnost. Premda se radi o uobičajenom Gunjačinom tvorbenom postupku, u ovom je romanu on doveden do krajnjih konsekvencija po ritam dijaloške interakcije i zamjene komunikacijskih uloga, što uvelike određuje i način čitanja, koji je gotovo grčevit ne bi li se pratio taj dijaloški vatromet. Gunjača kao da ne želi dopustiti sporo iščitavanje koje bi omogućilo odmak od tekstualnog svijeta, već sugerira gotovo razgovornu brzinu i time uključuje čitatelja u govorni čin, a time i u «scenu». Ali, to nije statično dramsko scensko uprizorenje, u tom postupku ima mnogo više dinamike filmskog kretanja očišta i kamere, izvrtanja slijeda događaja; tarantinovski pulp fiction pretočen u narativni tekst. Eto, to je to, za mene je Gunjača hrvatski (sliko)pisni Tarantino.

1. RASTISLAV DURMAN, književnik, Novi Sad, Srbija
PRIBLIŽAVANJE NEBA Novom Dražanovom romanu sam se baš obradovao, ne samo zbog doživljaja koji sam imao čitajući ga. Jedan od razloga za veselje bila je tema romana – ne ova koja jeste, nego ona koja nije – Dražan se do sada u svojim dužim dramskim i proznim delima bavio isključivo ratom iz devedesetih kao doprinosom naroda i narodnosti bivše Jugoslavije tamnoj strani civilizacije. Pomisliti da je roman, samim tim što se ne bavi ratom, mirnodopski, greška je. I u „Nebu“ ima borbe, ali one zdrave borbe za egzistenciju, borbe za svakodnevni zalogaj pa i, sasvim ljudski, zalogaj mnogo veći i slasniji od onog što za puko preživljavanje treba. Ni život – a ni autor – ne maze junake, ali oni i ne traže da budu maženi, oni to što im se događa – a u kombinaciji sa poreklom, kulturnim kodom, istorijskim okolnostima – tretiraju kao pravila igre na koju su pristali i koju igraju kako najbolje znaju, pošteno, ali ne libeći se da u igri ponekad i prevare, znajući da ni njihov protivnik usud nije mnogo pošteniji. U ovom, u suštini, pikarskom romanu, smeštenom u gastarbajtersko okruženje Nemačke u trećoj četvrtini dvadesetog veka, Dražan pokazuje kvalitete na koje smo kod njega kao pisca navikli – čvrsta fabula, jasna naracija, oštra karakterizacija čak i najsporednijeg epizodnog lika, ritam koji diktiraju dijaloški pasaži, ritam koji liči na sunovrat prema kraju. Nova je kompozicija, postmodernistički ubačeni pasaži u kontrastu sa naturalističkim načinom priče. I – ne treba zaboraviti – Dražan se ne odriče onoga što u svom celokupnom opusu forsira, ne odriče se preispitivanja malih razlika i malim razlikama u brk govorenja do čega se u preispitivanju došlo. Dražan je dok piše - mrgud. Njegova gorčina, pesimizam i tek ponekad na kašikicu odmerena i dopuštena duhovitost (a koja njegove junake postavlja u istu ravan u kojoj se nalazi Ostap Bender Iljfa i Petrova ili Motka Ive Brešana) sakrivaju, ne i pažljivom čitaocu, duboko humanu poruku – svaki čovek ima prava na svoje parče neba, ono mora da mu je blizu i dostupno. A kako će se rečeni čovek na nebu snaći i kako će mu tamo biti - njegovo je i do njega, bitno je samo da se do neba može stići. I da se vratimo na temu iz prvog pasusa - uvek je lako napisati prvi roman ili prvu dramu, da parafraziramo ono što je svojevremeno govorio dramaturg Petar Marijanović. Čovek istrese sve ono što se u njemu sakupilo, a kako se u svakom čoveku, bez obzira na to koliko sakupljanje traje, sakupi dosta toga, pa ako se raspolaže odgovarajućim fondom reči, tehnikom i nešto talenta, rezultati ne izostaju Međutim - to delo još uvek ne čini čoveka piscem. Da bi čovek mogao da se smatra piscem, mora napisati drugi roman ili dramu. Druga knjiga ili drama ne znači samo novi tom – ima ljudi koji celoga života pišu jednu te istu knjigu, ne uspevajući da se otrgnu onoga što ih je prvobitno nateralo da se prihvate pera. „Nebo“ se nikako ne može svrstati u palimpsest Dražanovog ratnog opusa, ovo je nešto sasvim drugo. Drugo i dobro, pa je za nadati se da će Dražan, zahvaljujući „Nebu“, konačno dobiti tretman pisca koji mu se van njegovog govornog područja priznaje onoliko intenzivno koliko se o tome na njegovom maternjem jeziku ćuti.
2. Vujica Ognjenović ("VIJESTI", Podogorica, Crna Gora, 23.08.2007.)
Potraga za ocem i korijenima zla Šta da učini sin sa očevom prošlošću, ako je oca samo jednom u životu vidio? Da je rekonstuiše uz pomoć bilježaka i pisama dobijenih od oca na samrtničkoj postelji, ili da je stvori uz pomoć ličnih sjećanja i kazivanja drugih. Kako da izmašta tu prošlost, opravda očevo odsustvo i prazninu koja će vječno ostati? Najkraće, na ovoj dilemi i jednoj od verzija moguće očeve prošlosti počiva roman "I nebo je za ljude" pisca iz Pule Dražana Gunjače. Izdavač je "Libro" iz Pule. "I nebo je za ljude" je roman koji oscilira između porodične drame i generacijske povijesti pečalbara sa Dinarskog krša, iz šezdesetih godina minulog vijeka u Njemačkoj. Grupa Dalmatinaca, među kojima je i jedan Crnogorac sa Cetinja, odlazi na rad u Njemačku. Njihovi snovi o budućnosti raspršuju se na najsuroviji način. Svi junaci: Luka, Marin, Radoslav, pa i bezimeni profesor koga zatiču u emigraciji, su od početka gubitnici. Gunjača opisuje sve surovosti egzistencije svojih junaka, čije će sudbine pretrpjeti završni udarac tokom devedesetih. U ovoj knjizi Gunjača je (u poređenju sa njegovom trilogijom "Balkanski rastanci") otišao korak dalje u prošlost. U "Balkanskim rastancima" je opisivao ratne devedesete i stanje prije i poslije rata, kroz viđenje glavnog junaka Robija, da bi se romanom "I nebo je za ljude" vratio generaciji Robijevog oca Marina. Kroz Marinovu generaciju, Gunjača je indirektno pokušao da pronađe klicu zla koja će tri decenije kasnije kulminirati i eksplodirati u najgorem mogućem obliku. "I nebo je za ljude" je roman koji predstavlja dug ocu, roman koji je morao biti napisan. Pisanje romana o ocu i sagledavanje prošlosti kroz prošlost očeva trenutno je "in" u Evropi, naročito u Mađarskoj. Među brojnim knjigama koje se bave temom očinstva, poput "Knjige očeva" Mikloša Vamoša, "Harmonie cealestis" Petera Esterhazija, "Cinka" Davida Albaharija, te "Otkrivanja samoće" Pola Ostera, Gunjačina knjiga najbliža je Osterovom romanu. Ta bliskost se ogleda u sličnim ličnim meditacijama na temu smrti, života, prolaznosti, kao i u saznanju da je poraz neumitan u svemu do čega se dotaknemo. Hrvatski pisac Dražan Gunjača (Sinj, 1958) inspiraciju za svoja antiratna djela (romane, drame, priče) nalazi u sukobima iz minule decenije, na prostorima nekadašnje SFRJ, i sudbinama običnih ljudi u tom vihoru. Njegova najpoznatija i najprevođenija djela su drama "Balkanski rulet", i trilogija "Balkanski rastanci" ("Na pola puta do neba", "Balkanski rastanci", "Ljubav kao kazna"). Preko 40 književnih nagrada, među kojima i Plaketa Evropskog parlamanta za podsticanje multikulture,dobio je u inostranstvu, najveći broj u Italiji.